Priča o Bogu i Njegovoj kćeri

Netko je rekao da je svaka obraćenička priča različita a istovremeno su sve iste. Istina. Koji god sadržaj bio (ponekad je više atraktivan a ponekad manje), u suštini je niz sljedeći: (velika) udaljenost od Boga – Božji zahvat + susret sa živim Bogom –promjena. Kakva promjena? Osobna. Bolna. Oslobađajuća. Prije svega – promjena srca. Ostalo je samo posljedični nastavak niza.

Ponešto promišljanja o Bogu potaknuo mi je razgovor s jednom osobom. Osoba se deklarira kao agnostik, vjeruje da postoji nešto no "više s njom rezonira da je riječ o energiji nego o nekom konkretnom Bogu". 

-Moja muka, raspeće i smrt ne govore o tvojoj krivnji i grešnosti nego o Mojoj ljubavi. Želim da razmatraš Moju ljubav prema tebi a ne da sebe mrcvariš krivnjom koja te udaljava od Mene. 

Nekad u ovo doba jedne godine dok sam tražila svog učitelja, moj Učitelj je mene pronašao. Osjećajući otpor od tih nekih ljudi, svako malo bih ipak pokušavala naći odgovor na pitanje mog srca- Tko je moj učitelj? Tada, iz ničega, u srcu čujem riječ - ISUS. U tom trenu mi postane posve jasno - "Isus je moj učitelj. Nije živ, ali osjećam da je On moj učitelj." 

Čujem krckanje ognja vatre. Sitne grančice sagorijevaju, vatra pucketa. Tiho je. Noć. Sjediš pokraj vatre dok nježno, s beskrajnom ljubavlju, potpuno posvećen pročišćuješ moje srce, oblikuješ ga, oslobađaš u ognju. Oslobađaš srce za život u potpunoj slobodi, u ljubavi, u predanju Tvojoj vječnoj i bezgraničnoj ljubavi.

Hvala Ti što si me spasio, moj predivni Kralju. Hvala ti što si me tako strpljivo čekao. Hvala Ti što si me oslobodio i u blagoslov uveo. Hvala Ti za svaki dan koji mi daruješ. Hvala Ti na jutrima koja donose priliku da živim u Tvojoj prisutnosti još jedan dan. Hvala Ti što mi daješ priliku da Ti se predam još više i još potpunije moje srce pružim u Tvoje ruke. Hvala ti što sve činiš novo. 

Tako si velik, sveobuhvatan i nespoznatljiv u svojoj čudesnosti. A opet, tako blizu, jednostavan i prisutan. Hvala ti, hvala ti što si me stvorio, hvala ti što si me spasio i što nikad nisi odustao od mene. Hvala ti što si beskrajno strpljiv i nježan sa mnom. Hvala ti što mi se tako neupitno raduješ. Hvala ti što sam ti toliko beskrajno dragocjena, posebna, važna. Predivni Bože.

Lako mi je bilo vidjeti dvoličnost, licemjerje, smrknuta lica vjernika, lica bez života i radosti, osuđivanje „nas običnih smrtnika“ koji ne idemo u crkvu. Toj Crkvi nisam htjela blizu. Svećenici su bili dodatna kategorija za sebe.

Unatoč milostima koje mi je Marija darivala, držala sam ju po strani i nisam joj dala blizu. Racionalno bih joj se utjecala no postojao je zid ispred moga srca.

Isus je rekao da u nebesko kraljevstvo ne možemo ući ako ne postanemo kao djeca. To ne znači da trebamo biti bedasti i nezreli. Dijete ima čisto srce, ono se ne opterećuje ljudskim obzirima, ono ne sudi, ono voli. Ono je otvorenog nevinog srca.

Kratko hodam s Gospodinom no ono što do sada jesam naučila jest da nije gotovo dok On ne kaže da je gotovo. Znala sam da me Marija (a samim time i On) pozvala da dođem sada u Međugorje. Kako se bližio kraj putovanju, unatoč nizu milosti, neka težina je rasla.

Već danima pokušavam napisati tekst. Želja je tu ali kad god krenem, kao da sam „krivo namještena“, nijedna tema se ne čini smisleno.