Kakav je moj Bog?

Moj Bog. Predivno mi je to reći. Predivno mi je što sam ja njegova. Predivno mi je što osjećam svakom stanicom svog bića da imam puno pravo reći da je On moj i ja njegova. To je tako beskrajno predivno.

Zamišljam dijete koje je silno ponosno na svog jakog, predivnog, brižnog tatu i svima radosno pokazuje tog svog tatu. To je moj Bog. A onda k tome, ono shvaća da je On jednako predivan i jednako pun ljubavi za svu svoju djecu. On nas beskrajno ljubi.

Veći dio dosadašnjeg života nisam ga poznavala. Sve ono što On nije, mislila sam da On jest. Nikako nisam htjela da je On „moj“ i na izjave da je Bog dobar i da je Bog ljubav, skoro pa mi se dizala kosa na glavi. Zvučalo je kao floskula.

Duboko u srcu vjerujem da sam htjela da je On moj, no osjećala sam/ povjerovala sam da ja nisam njegova, da mu je svejedno za mene, da je bezosjećajan, nezainteresiran Bog. Vjerovala sam i da je nepravedan Bog, da su mu neki draži od drugih, da je on zaslužan za silne nepravde u svijetu.

-A Ti, Ti si cijelo vrijeme bio uz mene. Ti si znao svaku moju misao, osjećaj, svaki korak moj. I baš kad si znao da je vrijeme, moje oči su se počele otvarati, uši su počele čuti i Ti si beskrajno nježno krenuo doticati moje srce.

Vjerovala sam i da se moram truditi i zaslužiti tvoju prisutnost, naklonost. U peti mi nije bilo da me voliš i da bih ja tu tvoju ljubav mogla osjećati.

Povjerovala sam da si apstraktan, eteričan, neosoban, magijski Bog, da moram biti u nekom posebnom stanju svijesti da bih te mogla upoznati, osjetiti. Vjerovala sam da si baš daleko, toliko daleko da sam te tražila u drugim filozofijama, duhovnostima, religijama. 

-A kako si me samo strpljivo pratio, nježno podizao dok sam tvrdoglavo, tvrdokorno lutala i kucala na razna vrata. Ti si znao moje srce, tebi je bilo sve poznato. Moj Spasitelju. Ni na tren nikad me nisi sudio, kritizirao, ponizio. Ne, ti si trčao k meni kad si me vidio izdaleka da dolazim, umrljana u blato, ranjena i izmorena. Ti si suznih očiju od radosti trčao po svoju kćer. Predivno slavlje si organizirao da proslavi cijelo nebo jer kćer je tvoja bila mrtva a sad živi. Moj predivni Oče.

Vjerovala sam i da si slab, „jadan Isusek“, em se rodio u štalici, em umro na križu.

Povjerovala sam da bih se valjda trebala osjećati krivom i posramljenom jer radi mojih grijeha Ti si morao trpiti, da mene spasiš (iako mi to nije bilo jasno šta znači). I jesam. Ta krivnja je bila bolna. Odmaknula sam se.

Vjerovala sam da moram biti bezgrešna da bi mi se smilovao i udovoljio mojim čežnjama. A možda i namoljavanje molitvi pomaže kod tebe. To trgovanje s tobom mi se činilo baš low.

Vjerovala sam da si dosadan, staromodan Bog, da tvoje zapovijedi vrijede za neko arhaično doba i da nisi u skladu s vremenom.

-Narod moj gine zbog neznanja, rekao si. Ginula sam.

Moguće da postoje jos neke krive slike koje sam kroz život razvijala o tebi. Moguće da je neka i ostala.

Međutim, ono što sada znam jest da smo na ovom putu zajedno i da je jedino to važno. Ti i ja. Ti vodiš, ja slijedim.

Mislila sam da nema šanse da bih ti se ikad mogla pustiti ovoliko, ali Ti si me toliko strpljivo natapao svojom beskrajnom, bezuvjetnom ljubavlju i prihvaćanjem.  To s ovog svijeta nije. Natapaš me, Izvore vode žive.  

-Ti, vječni Bože, pokazuješ toliko moćno da tebi ništa nije nemoguće. Sve moje krive slike o tebi, tebi nisu bile zapreka da nađeš put do mog srca. Dapače, potpuno se čudesno proslavljaš u životu svoje 100-te ovce.

Gospodine, Kralju moj, Spasitelju moj, predajem ti sve svoje puteve, želje, potrebe. Ti vodi. Ti si moj put, moja istina i moj život. Ti me vodi.