Jedan čovjek je rekao da bi osoba prvo trebala iskusiti Božju ljubav, a onda ni sama više neće htjeti ulaziti u grijeh. Vjerujem da Bog zna za svakog od nas koji je pravi način da dođe do našeg srca, no za mene je to svakako bio put.
Natapajući me strpljivo, blago, beskrajno nježno i taktično, bez imalo nabijanja krivnje, posramljivanja, osuđivanja.
Cijeli koncept grijeha povezivala sam s (nametnutim) osjećajem krivnje, srama, odbačenosti, zasluživanja ljubavi. Uz to, pogled u nesavršenost „crkvenih ljudi“ (koje sam selektivno percipirala i registrirala kao pravilo) pojačavao bi doživljaj da je riječ o šupljoj priči, puno licemjerja i pro forme pravila.
Do trenutka dok mi Ti nisi otvorio oči i uši za novi život. Tad se sve krenulo mijenjati.
Moje tadašnje poimanje grijeha dijelom je bilo odraz mog neznanja uopće o nauku katoličke crkve a dijelom do mnogih rana i zarobljenosti koje su kumovale suradnji sa zlim i ropstvu grijehu.
Dugo mi je bilo preteško raditi egzamen jer bi mi to pokretalo val krivnje. No s vremenom, kako si ozdravljao moje srce, mogla sam sve lakše razlučiti čije je što, odakle te nametnute krivnje i potom vidjeti svoje propuste te ih predavati tebi.
I tu može biti skliski teren i potencijalni odlazak u perfekcionizam i nezdravu trku za „bezgriješnošću“ , i to svojim snagama. Slijedi dodatno natapanje tvojom ljubavlju.
A onda - trenutak spoznaje da što god da činim, koliko god da se trudim, to je ništa naspram tvoje ljubavi i to je ništa bez tvoje milosti.
Spoznaja koja se spustila u srce. Ja ne mogu zaslužiti tvoju ljubav, ne mogu ništa bez Tebe.
Ne mogu ništa osim prihvatiti (ili odbiti) tvoju besplatnu ljubav koju mi želiš dati. To je to. To je ono što ja mogu. Reći Da i dati ti ruku.
Božje zapovijedi dao si mi kao putokaze do neba, kao prometne znakove radi mog dobra, da bih ja mogla biti slobodna, da bih mogla primiti od tebe blagoslove i milosti koje imaš za mene. I ne moram te slušati. Imam svoju slobodnu volju. Naravno, svaki odabir ima cijenu.
Kad si mi krenuo pokazivati tame moga srca, to si činio tako blago, nježno a jasno. Moje sklonosti, tamnice moje duše pokazuješ uvijek u paketu sa ljubavlju.
Sjećam se razmatranja kad si mi počeo ukazivati na moju oholost. Ti si sjedio na svom prijestolju a ja, tvoja kćer, htjela sam sjesti pokraj tebe. I iako sam više puta sjedila do tebe, tebi u krilu ili pokraj Tebe jer jesam tvoja kćer, tvoja baštinica, ovaj put je bilo drugačije. Sada, ma koliko se ja probala ugurati, prišmajhlati, namjestiti se, mjesta nije bilo. Nisam mogla sjesti k tebi.
U tom trenu mi nije bilo jasno i imala sam svoje psihoanalize što bi to moglo biti, no Duh me vraćao na tu sliku mog guranja u tvoje prijestolje.
Tad sam shvatila. Tko je kao Bog? Ja? Tako sam živjela. Kao Bog. Moja moć, moja kontrola, moja odgovornost kao da sam ja vladarica na prijestolju. A Ti možeš „uz mene vladati“, po mogućnosti onako kako bih to ja htjela.
Eh, srce moje bijedno.
Put obraćenja i čišćenje od tolikih navezanosti, neurednih sklonosti, starih navika čini se da zahtjeva načine koji uključuju starinske metode - rifljača i metalna četka. Bolno struganje, ribanje, umiranje svojevolji.
Istovremeno, unatoč bolnih periodima i „kirurškim intervencijama“, tvoja prisutnost, blagost, nježnost, toplina, ohrabrenje gotovo da su opipljivi. I govoriš – Kćeri moja, svaki tren života tvoga Ja sam s tobom.
Da li kršćanstvo može proći bez toga? Ako je kršćanstvo odnos sa živim Bogom, onda teško da je moguće izbjeći da Gospodin čisti naše srce i pere naše ruke. Ne zato jer nas On sili, nego zato što njegova ljubav i milosrđe nema početka ni kraja. Mi ne možemo primiti Tvoju svjetlost ako smo zamusani u tami.
Želim tako, želim tim putem jer Ti si jedini Put, Istina i Život.
Gospodine, molim te daj da moje srce uvijek bude žedno, žedno Tvoje ljubavi. Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni.
Add comment
Comments