Ti i ja

Ti si znao kad je moje vrijeme da kažem Da. 

Nikakva poluvjera, poluduhovnost, poluBog. Ili postojiš ili ne postojiš. Ili si živ ili nisi živ. Ili me voliš ili me ne voliš. Tako smo i krenuli. Intenzivno. Zna Bog što treba svakome od nas. Istovremeno, ma koliko bilo intenzivno, Ti si toliko beskrajno strpljiv, polagan i pun ljubavi. Svi rezovi, „operacijski zahvati“ natopljeni su tvojom blizinom i ohrabrenjima.

Naša iskustva ljudske ljubavi i bliskih odnosa poprilično naruše potencijalni odnos s Bogom. Malo tko je imao odnos s tatom i mamom takav da bi si poželio još jednog takvog Tatu i/ili Mamu. To iskustvo ljubavi na zemlji često projiciramo na sliku Tate i Mame na nebu. Pa naravno. Kako mogu spoznati ljubav koju nisam upoznala i iskusila? Mogu samo projicirati onu ljubav koju jesam iskusila. Ostalo su naša teoretiziranja i koncepti.

Najbolji si pedagog i psiholog na svijetu. Ti točno znaš kako prići, na koji način, s čime. Uvijek iznenadiš. Tako si malo po malo ulijevao povjerenje u moje srce i pomogao da ti skočim u zagrljaj. 

Iznova mi bude zapanjujuće da si Bog koji me voliš baš kakva jesam, da ničime ne trebam i ne mogu zaslužiti tvoju ljubav, da ti nisam draža ako sam dobra/ poslušna/ uspješna. Ne trebam s tobom trgovati, namoljavati molitve pa da bi mi udovoljio. A nisi ni automat koji ispunjava želje. 

To i jest razlika Boga i čovjeka. Čovjek je samo čovjek te ne postoji čovjek koji može voljeti kao Bog. Naime, čovjek nije Bog. Zvuči skoro pa zdravorazumski.

Ti si Bog i želiš imati stvaran, intiman, blizak odnos sa mnom, svojim djetetom.

Nezasitna sam tvoje ljubavi.

Da ne znam da je stvarno, rekla bih da je potpuno ludo. Još luđe je da nas ljude često uopće nije briga za tebe. Tako lako odemo u sljepoće, gluhoće, zavedenosti ovim svijetom.

Gospodine, hvala ti što sam upoznala tko sam, čija sam. Molim te, ne dopusti da ikad zaboravim gdje je moj pravi Dom. Nađi put do srca sviju ljudi, da iskuse tvoju beskrajnu ljubav i svemoć, da iskuse da si živ Bog.

Hod s tobom je baš posve drugačiji od hoda "sa sobom". Vraćanje na početne postavke. I baš često kad osjetim da sam u nemiru, bez tvoje prisutnosti, shvatim da sam ja otišla od tebe ka sebi i vrtim se oko sebe. Krenem svojim snagama, ka svojim planovima, očekivanjima, taštinama. Na prvu je dobro a onda je prazno.

Iako se na prvu snebivam na to „kakva sam ja to“, na drugu ugledavam to zgražanje kao još jednu crticu moje oholosti. A onda, ugledam svoju malenost pred tobom, moj Bože. Ugledam kako sam malena duša, posve nemoćna i nesposobna  za išta bez tvoje milosti. Ništa ne mogu bez tebe. Mogu biti uvjerena da sve postižem bez tebe ali sam suštinski tada slijepa i izgubljena. Ja ništa ne mogu bez tebe. Ni ne želim bez tebe išta više.

Tad shvatim da sam „doma“,vratila sam se u tvoj zagrljaj i obuzeo me tvoj sveti mir. Jer, vratila sam se u svoj pravi suštinski identitet, identitet djeteta Božjeg. Tada idemo zajedno, tada čujem tvoj glas, tada me ti vodiš. Ti mi govoriš kojim putem i kada ići tim putem. 

Ti me vodi, moj Gospodine. Ti i ja.