Nekad prije 10-tak godina potpuno „slučajno“ dobila sam jednu krunicu na poklon. Čudno da ju kroz sve godine lutanja nisam bacila u nekom času.
Ne znam kako ni zašto sam to krenula raditi, no iz nekog meni (tada) nepoznatog razloga, počela sam spavati s krunicom u ruci. Doduše, nisam ju nikad molila iako sam ju svake noći držala u ruci. To je tako godinama trajalo, neovisno o fazama u životu ili životnim izborima.
Psihološki, mogla bih hipotetizirati da je riječ o nekoj vrsti utjehe, (kao dekica ili plišanac kod male djece) projekciji neke duboke nesvjesne čežnje/ rane/ xy.
Ja bih rekla da me Marija držala za ruku.
S mojim obraćenjem, ništa se prvotno nije promijenilo po pitanju našeg odnosa ili mog poimanja Marije.
Međutim, Ona je bila posve blizu. U počecima mog obraćenja bila sam fizički poprilično bolesna. Niz fizičkih bolesti, a posebice problemi sa crijevima doveli su do potpune psihičke i fizičke iscrpljenosti. Unatoč hrpi pretraga, posjeta doktorima i raznim tretmanima i terapijama, pomak je bio praktički nikakav. Corona koja je sjela kao točka na i potpuno me smlavila.
Prijateljica me tada pozvala da odemo par dana u Hercegovinu kod njenih i da svratimo u Međugorje.
Već nakon prvog dana praktički više nisam imala tegoba sa crijevima. Mogla sam jesti svu hranu bez ikakvih tegoba. Nakon dugo vremena.
U Međugorju smo bile no ne sjećam se da se tamo išta „značajno“desilo. Popele smo se na brdo Ukazanja, nešto sam se pomolila kako sam tada znala i to je to.
Nakon mog povratka u Zg, stanje se postepeno pogoršalo iako nikad do one strašne mjere, no potpuno izlječenje tada nije nastupilo.
Netko će reći – maknula si se u ugodno okruženje, nisi bila pod stresom i zato si bila fizički bolje. Sve ti je to placebo.
Nisam bila nemarna prema svom fizičkom ili mentalnom zdravlju. Pomaka naprosto nije bilo.
Sada kad gledam unazad taj moj proces fizičkog ozdravljenja, jasno mi je da je moj dolazak u Medjugorje i privremeno ozdravljenje bilo ohrabrenje i znak, malo čudo kojim su Gospodin i Marija htjeli podržati moju početnu vjeru. Također, vjerujem da sam tada dobila jasan znak da je moje ozdravljenje u Isusovim rukama.
Iz ovog mjesta na kojem sam sada, znam da je upitno da li bih ostala danas uz Boga, da sam tada potpuno ozdravila. Da mi je tada ispunio moje želje, potrebe i čežnje srca, gotovo sam sigurna da bih opet otišla od njega. Jer tada ga nisam poznavala uopće. Tada sam ga trebala i isključivo interesno sam mu se obratila. Nisam poznavala svoju vjeru, duhovnost, zamke i borbe koje su dio hoda s Bogom.
Gospodin nas beskrajno ljubi i želi nam dobro. On okreće na dobro sve onima koji ga ljube. On je znao koliko patim fizički ali mi je htio dati mnogo više od onog što sam tražila. Njemu je stalo do moje duše, mog spasenja, moje radosti ovdje na zemlji i mog zdravlja. Znao je da mi želi dati sve to i On zna kada je vrijeme. On ne kasni. Ja nisam sve to znala, bila sam nestrpljiva i nepovjerljiva.
Nama ljudima je tako lako zaboraviti na Boga. Kako je opasno stanje kad mi je sve dobro. Jer ako mi je sve dobro, ja ga ne trebam, lako se uzoholim. Naivno pomislim da mogu bez njega. Stavim se na vjetrometinu oluja i silnih napada, jer ne vidim da mi je On dao sve što imam. Baš kao malo dijete koje se hvalisa pred prijateljima, nesvjesno da ima kuću, hranu, igračke, zdravlje jer roditelji brinu o njemu.
Nastavak slijedi ovih dana...
Add comment
Comments