Kratko hodam s Gospodinom no ono što do sada jesam naučila jest da nije gotovo dok On ne kaže da je gotovo. Znala sam da me Marija (a samim time i On) pozvala da dođem sada u Međugorje. Kako se bližio kraj putovanju, unatoč nizu milosti, neka težina je rasla.
Hod s Gospodinom je nešto potpuno drugačije od svega što sam znala i iskusila u svom životu prije njega. To naprosto nije shvatljivo, ako Bog ne postoji.
Ono što On traži često je potpuno suprotno ljudskoj logici. Mojoj sigurno. Ponekad je tako teško da bih iz svoje kože izašla. Ne zato jer je s njim teško nego zato što je meni sa mojom ograničenošću teško, ograničenošću koja mi ne daje da primim sve što mi On želi dati.
Radosti koju Ti daješ apsolutno ništa na ovome svijetu ne može parirati. Ta radost, mir, ljubav nije s ovoga svijeta.
Pustiti i opustiti se zvuči banalno, jednostavno i smisleno. Zvuči čak zdravo a i provedivo u stvarima koje su logički dobre za nas, korisne. No opušteno pustiti a istovremeno ne imati nešto za što se možemo držati zvuči granično sa apatijom i destruktivnošću. Pustiti se i ne biti tjeskoban oko budućnosti ishoda? On upravo na to poziva. Često kontra logike i glasa razuma.
Pusti. Vjeruj mi. Predaj meni. Kao u vježbi povjerenja, baci se unazad, u moje naručje, dočekati ću te, ne brini.
Unatoč silnim iskustvima (da ne kažem dokazima) Božje prisutnosti, ljubavi i svemoći u vlastitom životu i na vlastitoj koži, i dalje sam malovjerna. I dalje sumnjam. I dalje mu pomažem. Ja mu pomažem da bi on meni mogao pomoći. Beskraj oholosti i nevjere.
Kako vjerujem da si svemoguć ako ti ja, oholica, trebam pomoći da bi Ti mogao izvesti stvari na dobro (dobro koje ja procjenjujem da je dobro)?
Vjerujem li ja da si Ti svemogući Bog ili glupavi, nesposobni Bog?
U tome svemu, uplete se zli koji vješto servira sumnje i potiče nevjeru. Spin u kojem se grčim (znajući da je potrebno da pustim kontrolu i predam sve Gospodinu), posljedično čini da je pritisak sve veći i blokada gotovo paralizirajuća. Unutarnja borba. Dok se sve to odvija, svjesna sam da je prisutan boj i da ovako ne ide dalje. Ja ne želim više tako. Osjećam da me pozivaš da iskoračim no ne vidim ni gdje ni kako. Na rubu sam da nanovo krenem kmečati bliskim ljudima da sam prekruta za hod s Tobom i da ja to naprosto ne znam.
No u srcu osjećam poziv – Osloni se na mene. Vjeruj mi da ti ja mogu dati odgovore. Izdrži.
I dok traje ta unutarnja iscrpljujuća borba, shvatim da ja cijelo vrijeme meljem. Cijelo vrijeme ja pričam Bogu, ja ga savjetujem, pametujem, pomažem mu, kukam i cvilim. I dok žvačem Bibliju i niz knjiga o Bogu, ja paradoksalno opet - držim kontrolu. Ja se opremam opremom da bih se ja borila, da bi me onda Ti upotrijebio, da bih ja bila spremna. Ja, Ja, Ja.
Vjerujem li u Božju riječ ili se nadam da će me potrefiti i biti istinita? Vjerujem li ili se nadam?
Kad bih vjerovala onome što Gospodin govori, ne bih bila zabrinuta, ne bih bila ustrašena i zgrčena. Ja baš i ne vjerujem. Ja se nadam tjeskobno, uzdajući se u vlastite snage.
Bogu hvala, Gospodin mi jasno pokazuje moju limitiranost, slabost, navezanost, niz mana i nesposobnosti da iznesem ono što On traži od mene. I to čini nježno, s ljubavlju i nimalo kritično ili posramljujuće.
I tad, neočekivano dogodi se proboj. Negdje na autoputu. Otvorio se prozor u Nebo. Pa da - ja to uistinu ne mogu sama. Ja uistinu ne mogu promijeniti niz stvari u meni. Ja ne mogu pustiti kontrolu koju Ti tražiš da pustim. Ja ne mogu pustiti niti promijeniti stvari koje silno vidim da me blokiraju i želim promijeniti. No, to ni nije ono što želiš, tražiš ili očekuješ od mene! Ti tražiš da ja tebi vjerujem da Ti to možeš učiniti. Ti tražiš da vjerujem u tvoju svetu Riječ i da se uzdam u tebe, u tvoju snagu, u tvoju svemoć. Ne u moju snagu i moju svemoć ili nemoć.
Ti me mijenjaj. Tebi predajem svoje srce, dušu, snagu i um.
I ma koliko puta iste te riječi izgovarala, potpuno je drugačije sjelo. Pritisak u glavi je nastao, težina je otišla i velika lakoća je došla.
Božja Riječ je dobila potpuno drugu perspektivu. Kao da sam čitala Bibliju naopačke i sada ju okrenula na pravu stranu. Kao da sam povjerovala u ono što sam žvakala. To tražiš od mene, da vjerujem tebi, u tvoja obećanja i tvoju ljubav. Jer si vjeran Bog i beskrajno nas ljubiš.
U tome svemu, naš odnos se mijenja. Ti si živ Bog. Vidim kako se mijenja naš odnos. Povjerenje u tebe raste jer te poznajem, jer si živ. Natapao si me svojom ljubavlju, iscjeljivao i nosio u naručju da bih upoznala kakav Bog si ti. Da bih ti uopće dala priliku da mi se „predstaviš“. Koji Bog toliko titra oko svog stvorenja? Toliko nestvarno da zvuči skoro suludo.
I onda, postepeno, krenuo si me osnaživati, pozivati na „tvrđu hranu“. Pozivaš me da preuzmem svoj dio odgovornosti za ovaj odnos, za ovaj hod, da ne budem dijete koje kmeči i plače kad god zaškripi. Pozivaš me da primim tvoju riječ u ruke i klepim prijetnje, sumnje, napade kao muhu. Jer Ti si sa mnom, i želiš da zajedno hodamo. Bog i njegova kćer. Hvala ti, Kralju Neba i Zemlje, Bože svemogući.
Pojašnjenje za skeptike:
Puno pišem o puštanju kontrole koju Gospodin traži od mene. Traži to od svih nas. Ovdje nije riječ o prebacivanju odgovornosti za svoj život na nekog fiktivnog projiciranog lika. Nije u pitanju regresija ili kompenzacija za nezrele obrasce funkcioniranja.
Gospodin nam je dao slobodnu volju. On nas poziva da budemo zrele odrasle osobe, odgovorne za vlastiti život. U suštini, On želi da smo mi mentalno, fizički i duhovno zdrave osobe. I želi nam pomoći u ostvarivanju toga.
On nas nikad neće usmjeriti da činimo štetne, opasne stvari – ozljediti/ ubiti sebe ili drugoga, nanijeti štetu sebi ili drugome, patiti i biti nesretan i jadan...
Istovremeno, On vidi stvari šire od nas (jer je Bog a ne čovjek) i utoliko traži da Mu vjerujemo. Vjerovati nekome i dopustiti mu da vodi tvoj život zvuči glupo, nezrelo i neodgovorno (pod uvjetom da nisi dijete). Osim ako tog Nekog uistinu poznajemo i znamo Tko je On i kakav je On. Tad krećemo na hod zajedno. Jer to postane uistinu jedini logičan izbor.
Add comment
Comments